POLAZNA > Teme > Bicikli u Bijeljini

Bicikli u Bijeljini

Ovo je definitivno tema koja zaslužuje da joj se posveti pažnja, da se postave pitanja i traže odgovori kroz javnu diskusiju. Treba da postane opšte mjesto u svakodnevnom razgovoru i da se biciklu vrati status cijenjenog prevoznog sredstva stanovnika Bijeljine i okoline, koji je nekada imao.
Razloga ima nekoliko. Najprije semberska ravnica i premreženost cestama i putevima čini dostupnim i laganim za savladati sve relacije za sve uzraste i stanja fizičke spremnosti. Vozeći bicikl štedi se gorivo i kućni budžet. Ne ispušta se ugljen monoksid, glavni krivac za efekat staklene bašte, zatopljavanje atmosfere i klimatske promjene. Ne stvara se gužva na cestama, pogotovo u gradu i na parking prostorima, što smanjuje nervozu učesnika u saobraćaju. Vožnjom bicikla održava se fizičku kondicija i doprinosi se vlastitom zdravlju, a zdrava populacija u zajednici doprinosi njenom većem razvoju i smanjuje izdatke za zdravstvenu zaštitu. Vozežnja bicikla je za mnoge dostupan način prevoza i jedino riješenje kada gradski prevoz ne postiji ili je nedostatan. Osim toga ne košta i uvijek vam je pri ruci. Održavanje je lagono i bez većih izdataka. Može ga koristiti svako.
Pa zašto je onda bicikl protjeran kao simbol neimaštine da životari na marginama naše svakodnevnice. Zašto nije ravnopravi učesnik u saoraćaju, zašto trpi aroganciju četvorotočkaša, zašto u Bijeljini nema svoje staze, trake i saobraćajne znakove i držače za odlaganje.
Ipak, uprkos sveopštem ignorisnju i podcjenjivanju koje vlast i vodeće društvene strukture iskazuju spram bicikla, začudili bi ste se kada bi ste obratili pažnju i utvrdili da dosta ljudi koristi bicikl za prevoz. To je uglavnom stara garda. Ljudi koji su i ranije vozili bicikl, kada je to bilo normalno i društveno prihvatljivo i popularno, ljudi koji se nisu pokondirili i sjeli u razno razne uvezene krševe i krntije ili džipove i limuzine.

Sačinili smo malu studji o biciklima u Bijeljini, koristeći kao izvor preko 700 fotografija biciklista i bicikala koje smo sami snimali dvije nedelje u Bijeljini i okolini. Snimali smo svaki dan, u razna doba, od ranog jutra do večeri i na raznim mjestima. Zanimalo nas je ko sve vozi bicikl, polna i starosna struktura, žašto vozi bicikl, prevoz, rekreacija.ili sport, gdje se sve ide biciklom i šta se obavlja, kakvi se bicikli voze, gdje se kupuju, gdje se popravljaju, gdje i kako se bicikli parkiraju.

Odmah se uočava da bicikle najviše voze stariji ljudi, po našoj proceni od 50 godina naviše. Najstariji biciklista kojeg smo sreli je 1922. godište. Sudeći prema fotografijama muškaraca je tri puta više nego žena. I muškarci i žene podjednako biciklima idu na pijacu, što u nabavku, što donoseći domaće proizvode i robu na prodaju, zatim tržne centre i prodavnice, banke i javne ustanove, a muškarci još za razliku od žena idu u klubove, park, i kafane gdje provode slobodno vrijeme.To su uglavnom penzioneri koji su i ranije vozili bicikle. Iako smo tražili dokumente i fotografije iz ranijih vremena u Muzeju Grada i u Biblioteci „Filip Višnjić“ samo iz priča znamo da su nekad u doba „radničke klase“ ulazi u fabrike bili puni bicikala. Toga danas više nema. Isto tako znamo iz priča da su školska dvorišta ranije, pogotovu za vrijeme rata i neposredno poslije, bila puna bicikala. Uglavnom su to bili bicikli koji su stari, popravljeni i sklepani od raznih dijelova. Takvo je bilo vrijeme.

Veliki broj biciklista dolazi iz prigradskih naselja i sela i dosta smo ih zatekli da prolaze velikim raskrsnicama: kod stare željezničke stanice iz pravca Obarske, na Dizdarevića placu sa Koridora, iz Račanske na raskrsnici kod Garulje, kod parka iz pravca Patkovače, kod robne kuće Emporium, kod Milba iz Nušičeve u Gavrila Principa i na raskrsnici Miloša Obilića i Majevičke. Na raskrsnicama se snalaze kako znaju i umiju. Oni iskusniji, gdje ima semafor, ravnopravno sa vozilima čekaju zeleno svjetlo, a drugi siđu sa bicikla i prelaze ulice kao pješaci. Vozači se prema biciklistima ponašaju različito. Od onih koji bicikliste ne smatraju učesnicima u saobraćaju do onih rijetkih koji sa posebnom pažnjom stanu da puste bicikliste.
U Bijeljini ne postoje biciklističke staze sa izuzetkom nove ceste prema Koviljuši u dužini oko kilometra. Nekada je postojala prema Patkovači, do Dvorova i prema Agrotržnom centru. Sada su zapuštene i neobilježene, ispresjecane ulazima u razne objekte, služe za parkiranje, tezge i druge namjene. Isto tako ni na jednoj ulici nema označena niti iscrtana biciklistička traka. Uopšte nema sumnje da bi označavanje biciklističke trake barem po glavnim ulicama uveliko doprinjelo sređenom, sigurnom i bezbjednom saobraćaju za bicikliste. Smatramo da su nesigurnost i nepriznavanje biciklista u saobraćaju glavni razlog zašto djece i omladine ima najmanje u prometu biciklima. Djeca ne idu u školu biciklima, ne idu na sportske aktivnosti i igrališta ili su jako rijetki. Uglavnom se trotarima voze iz zabave ili kako smo ih u par navrata zatekli u grupama idu na izlet ili na bazen. To je rijetko i ne može se smatrati kao obrazac. Isto tako za svo ovo vrijeme prijemetili smo samo jednu familiju na biciklima.

Gdje i kako se bicikli parkiraju u Bijeljini je posebna priča. Držača ima malo i svi su uglavnom ostali iz nekih starijih vremena. Zanimljivo je da na gradskoj pijaci gdje ima najviše bicikala nema ni jedno mjesto ili držač za bicikle. Tako se bicikli ostavljaju svuda, najviše uz ugradu ispred vodotornja.Na držaču ispred Interexa u tržnom centru Emporium gotovo uvijek je velika gužva, pa se bicikli ostavljaju i prislonjeni na žardinjere za cvijeće. Bicikli se ostavljaju uz drveće i žbunje, prislonjeni na stibiće na trotoaru, uz zidove, tarabe ili jednostavno na trotoaru.

U Bijeljini se uglavnom voze bicikli koje starija populacija ima od prije rata, stari 20, 30 godina, pa i više. Za opravku bicikala postoje dvije zvanične radionice, mada ima više ljudi koji se kod kuće bave opravkom. Bicikli su loše opremljeni. Noviji bicikli su uglavnom polovni, a sasvim nove bicikle uglavnom imaju djeca i mladi. Ne postoji specijalizovana prodavnica za bicikle, dijelove i biciklističku opremu. Bicikli se prodaju u robnoj kući Mihajlović, Interexu, FIS-u i Maxi-u. To su uglavnom kineski bicikli, bez posebnih osobina i namjene, osim što su šareni. Bolji pa čak i dobri bicikli se mogu kupiti kod dobavljača polovne robe iz Evrope.

Na ulicama Bijeljine ne primjećuju se rekreativci kao u drugim gradovima, koji su biciklizam izabrali kao bilo koji drugi sport, npr tenis ili trčanje, da bi održali fizičku formu. Prema tome nema bicikala koji služe isključivo u rekreativne svrhe, nema odgovarajuće sportske opreme, laganih tankih majica u uočljivim bojama koje ne upijaju znoj, uskih šortseva i pantalona, prsluka sa flourescentnim trakama , vjetrovki i kabanica niti odgovarajuće obuće. Od svih snimljenih biciklista samo su tri nosila zaštitnu kacigu.

U Bijeljini postoji biciklistički klub Istok čiji se članovi bave sportskim biciklizmom i na takmičenjima postižu značajne rezultate. A sudeći po sredstvima koja dobijaju za rad od Opštine Bijeljina i po medijskoj propraćenosti njihovih rezultata sa takmičenja u zajednici očito ne postoji interes za sportski biciklizam i rad kluba.
Imate li komentar?