POLAZNA > Teme > Bioregionalna ekonomija

Bioregionalna ekonomija

Tu smo gdje jesmo. Svi već znamo za globalne klimatske promjene izazvane prekomjernom emisijom stakleničkih gasova i neumjereno iskorištavanje prirodnih resursa i energije.
Zvuči gotovo bezumno, ali je činjenica da hrana putuje prosječno više stotina kilomatara prije nego dođe na tanjir potrošača. Da u Sjevernoj Americi u prosjeku stanovnik potroši 20 tona materijala godišnje i da svega 6% minerala i obnovljive materije bude ugrađeno u trajna dobra. Da ostatak od 94% prije ili poslije završi kao otpad.
Ovo je tačka gdje je implementacija novih formi neophodna, gje ekologija i razvoj zajednice idu ruku pod ruku, gdje ekonomski redizajn treba najoptimalnije da iskoristi kreativne i produktivne potencijale.
Mjera je veoma važna u postizanju optimalnog nivoa eko-efikasnosti i razvoja zajednice. Nije samo tako jednostavno kao “malo je lijepo”, nego se mora naći odgovarajući obim svega što se radi. U mnogim slučajevima je to manjeg obima ali više integrisano. Kao generalno pravilo, ekonomija zasnovana na prirodnim sistemima ima ograničenja prvenstveno svojim eko-sistemima i ima tendenciju da bude “bioregionalna”.
Modernom umu ovo izgleda idilično i pojednostavljeno, a ustvari eko razvoj zahtjeva mnogo više informacija i znanja nego globalna ekonomija koja se zasniva na visokim tehnologijama. Najveći razlog zašto napredna eko ekonomija treba biti lokalno fokusirana i što treba veći angažman ljudi je zato što samo lokalna uprava može iskoristiti kompleksnu produktivnost lokalne zajednice. Zato što ljudska kreativnost ima centralnu ulogu u postizanju efikasnijeg iskorištavanja resursa, najbolji i najbrži rezultati mogu se postići ako dobrobit ljudi i zajednice postanu vrhunski prioritet.

Različita biofizička mjerenja su osnov razvrstavanja eko pokazatelja ekološkog zdravlja nekog mjesta. Analiza životnog ciklusa je sredstvo ekološkog računovodstva, kao što ekološki otisak pomaže da shvatimo koliko od prirode uzimamo da održimo naše zajednice,naš način potrošnje i proizvodnje.
Stanje zdravlja društva se može izvesti iz mjerljivih podataka. I ekološki i socijalni pokazatelji su sredstva na osnovu kojih ljudi mogu participirati u planiranju zajednice.Proces planiranja izražen kroz vrijednost i potrebe zajednice imao bi za cilj stvarno kvalitativno unapređenje svakodnevnih ekonomskih aktivnosti.

Ekološki otisak je analiza koja nastoji da izmjeri ljudske potrebe spram prirodnih resursa i zemljinog eko sistema. Ona poredi ljudsku potrošnju prirodnih resursa sa ekološkim kapacitetom zemlje da potrošeno regenerira. Računa se kao površina biološki produktivne zemlje i mora koja je potrebna da bi se regenerirali potrošeni resursi i otpad apsorbovao ili natrag vratio bez štete u uslovima životnog stila i korištenja prevladavajuće tehnologije određene populacije.
.
“Računajući ekološki otisak u hektarima, što je globalno prihvaćena jedinica, svi bismo trebali zadovoljiti potrebe na 1.8 hektara, dok mi u ovom trenutku trošimo 2.2 hektara. što znači da Svijet ima ekološki deficit 0,5. Prosječni stanovnik Sjedinjenih Američkih Država ima ekološki otisak od 10 hektara, i kada bi svi živjeli životnim stilom prosječnog Amerikanca , trebalo bi nam pet planeta da zadovoljimo svoje potrebe. Dok s druge strane, kada bi živjeli kao prosječan stanovnik Kine ne bi potrošili ni jednu cijelu planetu.” (Dražen Šimleša)

Ono što ekološki otisak ne govori su neke socijalne kategorije, za koje su jako dobra mjera indeks ljudskog razvoja. „Indeks ljudskog razvoja uključuje: životnu dob, pismenost, educiranost te kupovnu moć stanovnika. Zemlje koje imaju iznad 0.8 % indeks ljudskog razvoja smatraju se razvijenim zemljama.“Samo jedna zemlja na svijetu ne živi iznad održivosti svog teritorija, a ima zadovoljene četiri kategorije indeksa ljudskog razvoja je Kuba.” (Dražen Šimleša)
 
“Životni ciklus” obuhvata sve faze proizvodnje nekog dobra ili usluge a odnosi se na proizvodnju sirovine, proizvodnju dobra, distribuciju, upotrebu, otpad, uključujući svaki transport neophodan ili izazvane postojanjem tog proizvoda. Analiza životnog ciklusa proizvoda ili usluge poredi sve štetne uticaje koje ima njegova proizvodnja na prirodnu sredinu, s ciljem da se izabreru oni sa manje štetnim posljedicama. Ista analiza se koristi prilikom dizajniranja proizvoda (eko dizajn) ili preduzeća da bi se postigao optimalni učinak i zaštitila prirodna sredina. Uobičajene kategorije procjenjivanja štete su : globalno zagrijavanje tj emisija stakleničkih gasova, kiselost, smog, oštećenje ozonskog omotača, eutrofikacija (zagađenje vode nutritijentima koji izazivaju povećan rast vodenog bilja što mijenja prirodnu uslove za život npr. smanjenje kiseonika) otrovna zagađenja prirode i ljudi, pretvaranje zemlje u pustinju, iskorištavanje zemljišta, minerala i fosilnih goriva.
Klasična primjena analize životnog ciklusa na primjer je odrediti da li je pakovanje pića u staklenu ambalažu manje ili više opterećuje prirodnu sredinu od plastične ambalaže.
Za staklene flaše process ide od iskopavanja minerala iz biosvere, proizvodnje, punjenja, svih transportnih faza, pa do otpada, a za plastične flaše od proizvodnje sirove nafte, rafiniranja, proizvodnje polimera, proizvodnje flaša uključujući I proizvodnju neophodnih katalizatora, punjenje, sve transportne faze i na kraju otpad. Ubrarjaju se i ekološki uticaji koje idu uz ovako komplikovan proizvodni lanac a tiču se štetnih emisija u vazduh, vodu i zemljište, resursi uzeti iz biosfere, upotrba zemlje i stvaranje buke. Ti se uticaji interpretiraju prema svojoj težini i porede za obje opcije da bi se donio ispravan i sveobuhvatan sud. Istovremeno je moguće ustanoviti koji proces u životnom ciklusu najviše šteti i određuje uticaj proizvoda na životnu sredinu.
Imate li komentar?